Ukratko o ADHD-u 

U današnje je vrijeme sve više proširena svijest o postojanju različitih teškoća i poremećaja s kojima se susreću djeca, a i odrasli. Jedan od najpoznatijih poremećaja jest ADHD (eng. attention deficit hyperactivity disorder). Iako se kao poremećaj često spominje, postoje brojni mitovi koji se za njega vežu (npr. da ADHD zapravo ne postoji, da se radi o neodgojenoj djeci, da se pojavljuje samo kod djece).  Kako bi društvo kao i pojedinci mogli pomoći osobama s ADHD-om u svakodnevnom funkcioniranju, prije svega je važno imati točne i znanstveno utemeljene spoznaje te pružiti im prijeko potrebno razumijevanje i prihvaćanje. Na tragu razvoja spoznaja o ADHD-u jest i proglašavanje i obilježavanje listopada kao mjeseca svjesnosti o ADHD-u. 
  Što je ADHD?  ADHD je poremećaj koji obuhvaća tri osnovne skupine simptoma – nedostatak pažnje, impulzivnost te hiperaktivnost. Kod ADHD-a ti su simptomi prisutni u tolikoj mjeri da značajno narušavaju funkcioniranje pojedinca u odnosima s obitelji i vršnjacima, kao i u obrazovnom ili poslovnom području. Iako mnogi vežu ADHD samo za djecu, poremećaj može trajati i u odrasloj dobi, a kod nekih osoba otkriven je tek je u adolescenciji ili odrasloj dobi .   ADHD spada u skupinu neurorazvojnih poremećaja, koji su karakteristični po tome što se pojavljuju u razvojnom razdoblju prije polaska u školu te podrazumijevaju razvojni deficit koji im otežava funkcioniranje u svim područjima života. Neurorazvojni poremećaji često se javljaju zajedno, pa se tako ADHD može pojaviti uz poremećaje iz spektra autizma, poremećaje učenja i dr.   Uočena su tri osnovna tipa ADHD-a:  
  1. Hiperaktivni/impulzivni tip 
  1. Nepažljivi tip 
  1. Kombinirani hiperaktivno /impulzivni – nepažljivi tip 
Uočeno je da se simptomi ADHD-a pogoršavaju u situacijama povećanog umora, dosade ili frustracije. Tako su primjerice izraženiji popodne ili navečer te u situacijama u kojima rade dosadne ili zahtjevne zadatke. Ranije su nabrojana 3 temeljna karakteristična simptoma. U nastavku će svaki od njih biti pobliže objašnjen. 
  1. Nedostatak pažnje  
Iako djeca s ADHD-om imaju probleme s pažnjom u nekim segmentima života, u kojima ih taj nedostatak uvelike ometa u funkcioniranju, s druge strane kada su za neku aktivnost iznutra (intrinzično) motivirani i ta ih aktivnost zaista zanima, u tim će situacijama pokazati veliku sposobnost zadržavanja pažnje, što se u literaturi naziva hiperfokusom. U situacijama u kojima se od njih traži da preusmjere pažnju s onoga što ih zanima na nešto što ih ne zanima, hiperfokus im otežava to prebacivanje pažnje i odmicanje od predmeta interesa.    Kada je riječ o aktivnostima koje ih ne zanimaju, uočljiva je distraktibilnost odnosno lako ometanje pažnje, kao i prekidanje nedovršenih aktivnosti i prelazak na nove aktivnosti. Uočena je i nesposobnost vraćanja zadatku koji je započet, odnosno potreban je poticaj i usmjeravanje pažnje na zadatak koji osoba treba dovršiti nakon što ga je prekinula zbog ometene pažnje.  Nadalje, uočen je manjak ustrajnosti i organiziranosti.  Kao što je rečeno, osobe s ADHD-om teško se usmjeravaju na zadatke koji im nisu zanimljivi i koje smatraju dosadnima. Ta se pojava može uočiti i kod mnoge djece bez ADHD-a. Razlika je u tome da će djeca bez ADHD-a , čija je nepažnja posljedica ponašanja i naučenih obrazaca funkcioniranja, najčešće reagirati na prijetnju kaznom ili uskraćivanjem pozitivne posljedice, dok kod djece s ADHD-om najčešće neće doći do promjene u ponašanju. 
 
  1. Hiperaktivnost 
Hiperaktivnost podrazumijeva prisutnost motoričkog nemira u situacijama kada osoba treba biti mirna. Pri procjeni hiperaktivnosti važno je uzeti u obzir dob djeteta i intelektualno funkcioniranje. Primjerice kod male djece razvojno je uobičajeno da su nemirna, da trče, skaču, diraju sve oko sebe, vrpolje se i slično dok je kod djece školske dobi očekivano da su sposobniji biti mirni u situacijama kada je to potrebno. Ta sposobnost još je više očekivana u adolescenciji te u odrasloj dobi.   Kod hiperaktivnosti je važno napomenuti da se motorički nemir pojavljuje najčešće u obliku besmislenih aktivnosti poput lupkanja po stolu te se razlikuje od smisleno usmjerene motoričke aktivnosti. Hiperaktivnost se može pojaviti i kao pretjerana brbljavost.    Kod djece s ADHD-om, primijećeno jest da se gruba motorika razvija uglavnom u skladu s dobi dok je u finoj motorici usporen razvoj. 
  1. Impulzivnost 
Impulzivnost najčešće dolazi u kombinaciji s hiperaktivnošću. Impulzivnost označava pojavu nemogućnosti zaustavljanja poriva u socijalnim odnosima, kršenje društvenih pravila, nemogućnost kontrole impulsa, nepromišljenost u potencijalno opasnim situacijama.   Osim navedenih i opisanih simptoma koji su najuočljiviji, uz ADHD se mogu vezati i poremećaji u izvršnim funkcijama. Neke od izvršnih funkcija te utjecaj ADHD-a na njih bit će naveden u nastavku. 
  • Inhibicija – zaustavljanje određenih ponašanja – djeca s ADHD-om imaju otežanu inhibiciju ometajućih i nepoželjnih ponašanja. 
  • Inicijacija – započinjanje aktivnosti – djeca s ADHD-om odugovlače pri započinjanju neke aktivnosti. 
  • Unutarnji govor – sposobnost razgovora osobe same sa sobom, koji se u ranom djetinjstvu automatizira i počinje biti unutarnji te omogućuje poštivanje društvenih pravila i pomaže u radnom pamćenju – kod djece s ADHD-om, razvoj unutarnjeg govora jest usporen te teže pamte upute, zadatke i teže slijede pravila ponašanja. 
  • Pamćenje prošlih i predviđanje budućih situacija – djeca s ADHD-om  najčešće su usmjerena na sadašnjost te posljedično teže uče iz prošlih situacija kao što i teže procjenjuju posljedice ponašanja što zajedno umanjuje učinkovitost kazni u odgoju djece s ADHD-om.  
  • Osjećaj za vrijeme – snalaženje u vremenu i funkcioniranje u vremenskim okvirima – kod djece s ADHD-om najčešće je vrlo slabo razvijen. 
  • Organizacijske sposobnosti –  kod djece s ADHD-om najčešće nisu razvijene. 
S obzirom na brojne teškoće s kojima se osobe s ADHD-om susreću, često imaju narušenu sliku o sebi, a učestali osjećaj neuspjeha može dovesti do smanjene motivacije i želje za pokušavanjem izvršavanja zadataka.  
 ADHD u adolescenciji  Smatra se da oko 70-80 % djece prenosi simptome ADHD-a i u razdoblje adolescencije. U tom se razvojnom razdoblju smanjuje intenzitet hiperaktivnosti, a povećavaju se problemi pažnje i impulzivnosti. Kako raste odgovornost, potreba za samokontrolom i zahtjevnost zadataka simptomi dovode do većih problema.  Kod adolescenata s ADHD-om uočena je povećana vjerojatnost za razvoj poremećaja u ponašanju te učestaliju svadljivost i neodgovornost. ADHD se povezuje i sa smanjenom motivacijom i školskim uspjehom te većom sklonosti tjeskobi i depresivnosti kao i razvoju lošije slike o sebi. Osim navedenog, pokazalo se da su adolescenti s ADHD-om skloniji upotrebi psihoaktivnih sredstava (alkohola, droga) te drugim rizičnim ponašanjima.   Kako nastaje ADHD?  Kao što je to uobičajeno kod poremećaja općenito, teško je dati jednoznačan odgovor kako poremećaji nastaju. Kada je riječ o ADHD-u također postoji više potencijalnih čimbenika nastanka. Čimbenici povezani s ADHD-om su: 
  • biološki čimbenici :  
  • genetika (odnosno utjecaj obiteljskog nasljeđa) 
  • neuroanatomske i biokemijske promjene (odnosno promjene u funkcioniranju mozga i živčanog sustava) 
  • psihosocijalni čimbenici  (odnosno čimbenici vezani za utjecaj okoline u kojoj dijete odrasta) 
S obzirom na to da ni jedna skupina čimbenika ne može u potpunosti objasniti nastanak ADHD-a, istraživanja idu u smjeru povezanosti i kombinaciji čimbenika. Primjerice, ako je prisutna biološka podloga za razvoj poremećaja, psihosocijalni čimbenici mogu ublažiti ili pak pojačati vjerojatnost razvoja ADHD-a.  
Tretman ADHD-a  Prije tretmana ADHD-a važno je proći detaljnu i kvalitetnu dijagnostiku ADHD-a. Dijagnostika podrazumijeva timsku obradu koja uključuje sudjelovanje psihijatra, psihologa, logopeda i neurologa, a podrazumijeva kliničke intervjue s roditeljima i djetetom, psihologijsko testiranje te ispunjavanje skala procjene.  Važno je naglasiti da se ADHD sam po sebi ne liječi nego je tretman usmjeren na ublažavanje simptoma i teškoća kako bi se funkcioniranje poboljšalo i olakšalo. Ranije uključivanje u tretman doprinosi većoj uspješnosti tretmana. 
Tretmani ADHD-a idu u više smjerova. Jedan od najpoznatijih tretmana jest medikamentozna terapija koja označava korištenje lijekova odnosno psihofarmaka. Postoji više skupina psihofarmaka koji se mogu koristiti, a ovise o najizraženijim simptomima. Potreban je veliki oprez pri korištenju zbog mogućih nuspojava te je važno pronaći najučinkovitiji lijek ili kombinaciju lijekova. Iako lijekovi mogu biti neophodni te ih ponekad ne možemo izbjeći, od velike je važnosti da se tretman ne svede isključivo na korištenje lijekova.   Osim medikamentoznih tretmana postoje i nemedikamentozni pristupi. Najpoznatiji takvi tretmani su modifikacija ponašanja (temelji se na zamjeni neprihvatljivih ponašanja prihvatljivima), trening socijalnih vještina (učenje ponašanja koja su potrebna za ostvarivanje socijalnih odnosa), grupe podrške (razmjena iskustava i osjećaja) i psihoterapija (u svrhu umanjenja dodatnih teškoća). Od novijih metoda koriste se neurofeedback iz kojeg se za djecu razvio i Play Attention oblik terapije.  Osim tretmana usmjerenih na djecu s ADHD-om, značajna je i psihoedukacija roditelja (ali i ostalih važnih odraslih osoba u djetetovu okruženju). Roditelji tako dobivaju ključne informacije o samom poremećaju, odnosu prema djetetu, odgojnim metodama, pristupu koji će pomoći izgradnji pozitivne slike o sebi. Roditeljima djece s ADHD-om često je prijeko potrebna i podrška koju mogu dobiti kroz grupe podrške ili individualna savjetovanja/ psihoterapiju. 
Nekoliko savjeta za svaki dan   U svakodnevnoj interakciji i odgoju djece s ADHD-om, potrebno je imati što veću strukturu, jasnije i kraće upute, ponavljanje upute te trenutačne posljedice. Zbog teškoća u održavaju pažnje, duge rasprave i objašnjenja neće biti od velike koristi za djecu, a kod roditelja mogu izazvati pojačanu frustraciju.  Nadalje kada su u pitanju zadatci ili školske obaveze, kada god je moguće korisno je djetetu omogućiti učenje uz dozvoljene (lagane) pokrete. S obzirom na to da im je potrebna stimulacija za funkcioniranje, zabrana pokretanja opterećuje dijete samokontrolom te otežava sam proces učenja.   Ranije je spomenuto kako djeca s ADHD-om često imaju negativnu sliku o sebi zbog ponavljanog osjećaja neuspjeha, zbog toga je dobro pomoći djetetu pronaći aktivnosti u kojima će biti zadovoljno i uspješno te motivirano i tako dobiti pozitivna iskustva. Osim toga, važno je izbjeći uspoređivanje s braćom i sestrama ili drugom djecom te prihvatiti posebnost djeteta s ADHD-om – unatoč poteškoćama, potrebno je naglašavati pozitivne strane koje ono zasigurno također ima.  U slučaju da sumnjate na mogućnost ADHD-a kod vlastitog djeteta, obratite se stručnoj službi škole /vrtića ili pedijatru/obiteljskom liječniku kako bi vas po potrebi uputili na timsku obradu za utvrđivanje eventualnog postojanja ADHD-a.  
  Literatura:  Hercigonja Novković, V. i Kocijan-Hercigonja, D. (2022). ADHD – Od predrasuda do činjenica. Egmont.  Lesley, H., i Paul, C. (2009). Razumijevanje djece s ADHD sindromom i pružanje potpore. Naklada Slap.   
Facebook-f Instagram Twitter Linkedin Youtube
Get a free trial lesson

Dobrodošli u svijet
Helen Doron engleskog jezik

Rezervirajte svoje mjesto!

This field is hidden when viewing the form

Location and brand

Select your desired learning center or select "Other" if you did not find a center in your area.
This field is hidden when viewing the form
This field is hidden when viewing the form
This field is hidden when viewing the form
Please choose one of the three nearest locations from the dropdown menu.
This field is hidden when viewing the form
This field is hidden when viewing the form
This field is hidden when viewing the form

Odaberite lokaciju škole

Molimo odaberite svoju adresu
This field is hidden when viewing the form
This field is hidden when viewing the form
This field is hidden when viewing the form

Osobni podaci

Osobni podaci

Please enter a number from 0 to 19.
This field is hidden when viewing the form
Consent(Required)
Consent