2548 Views

Moje iskustvo rada prema Helen Doron metodi | Andrea Reljić Pekić , učiteljica u Helen Doron školi Zadar

Od malih nogu sam bila fascinirana engleskim jezikom i uvijek sam htjela znati više i bolje, redovito sam pjevušila pjesme na engleskom u tonu nekog svog jezika. Zasigurno je jedan od većih poticaja za produbljenje mog interesa za učenjem engleskog jezika bilo prijateljstvo s obitelji iz New Yorka te njihovom djecom koja su pričala samo engleski jezik, a s kojima sam provodila ljeta. Meni, radoznaloj pričalici, želja da s njima ravnopravno komuniciram bila je stvarno velika motivacija za učenjem. U nedostatku današnjih suvremenih alata kopala sam po rječnicima, sporazumijevala se doslovno nogama i rukama, ali nisam odustajala. Prema riječima moje mame već od osnovne škole sam tvrdila da ću jednog dana biti profesorica engleskog jezika, uvijek sam prijateljima nešto objašnjavala i tako je i postalo jasno da smo se ja i karijera profesora odabrale odavno.

U Helen Doron školi radim već četiri godine. Strast prema podučavanju se razvila prvog nastavnog ponedjeljka s prvom grupom Fun with Flupe uzrasta koja je ušla u moju učionicu, a sa mnom je i do danas. Ta radoznala i topla dječja lica, iskreni osmijesi i veselje zaista čine ovaj posao neprocjenjivim. Kao i kod vjerojatno svih učitelja-početnika i u meni je tinjala sumnja u kolikoj to mjeri djeca mogu usvojiti drugi jezik u mojoj učionici, koliko ih ja mogu naučiti u jednom satu od 45 min tjedno, mogu li ja zaista stvoriti tako prirodnu atmosferu poput one koju imaju prilikom usvajanja materinjeg jezika. Ali, djeca kao djeca, brzo dokažu u kolikoj mjeri mi odrasli vrlo lako zaboravimo njihove mogućnosti, a i vrlo često ih podcjenjujemo. Uz redovito slušanje pjesmica kod kuće te redovite dolaske na satove,  sve je zaista moguće i uspjeh je zagarantiran. Neka djeca su u našoj školi od njezina osnutka prije 8 godina i ja uvjereno tvrdim da su znanjem nevjerojatna, njihovo znanje engleskog jezika je jednako znanju hrvatskog, ponekad bi se usudila reći i bolje. Djeca koja mjesecima na satovima šute i onda se odjednom na satu predstave imenom čine sve ono što radimo i pripremamo itekako vrijednim. Roditelji me često pitaju znaju li njihova djeca išta i to pitanje me uvijek jako pogodi. Svako dijete zna, okruženo je engleskim jezikom na satovima, u najmanju ruku razlikuje ton engleskog i hrvatskog jezika.  Jedna od priča koja me uvijek nasmije, ali i podsjeti na genijalnost djece, je ona malene Korine koja je tada imala nepune dvije godine i njezine mame koja ju je da ju malo testira upitala kod kuće: Where are your socks?, a Korinin odgovor je bio: Yes! O čemu je riječ? Jednogodišnjakinja je prepoznala intonaciju i da je pitanje na engleskom jeziku i njezin odgovor je sukladno tome bio na engleskom jeziku iako ga do kraja možda odmah nije razumjela. Zar nije taj dječji mozak fascinantan?! Korina je danas, inače, velika pričalica i na hrvatskom i na engleskom jeziku!

Ono na što se isto ne smijem zaboraviti osvrnuti, jest socijalizacija djece koja se događa na satovima, prijateljstva koja se razvijaju, a najbolji dokaz je moja Paul Ward’s Adventures grupa (6. razred) koja je u istom sastavu još od predškolske dobi. Međusobno se pozivaju na rođendane, druže i dopisuju, njihova prijateljstva nadilaze naše satove jednom tjedno odavno. Dvogodišnjaci koje dijele igračke i uredno ih vraćaju nakon što se s njima poigraju zvuče skoro pa nemoguća priča, ali vjerujte mi da nije tako. Helen Doron škola osim što je škola engleskog jezika je i škola prijateljstava, druženja, veselja i puno malih, a velikih stvari za život i neprocjenjivo sam sretna što radim na tako lijepom mjestu.

2549 Views

Moje iskustvo rada prema Helen Doron metodi | Andrea Reljić Pekić , učiteljica u Helen Doron školi Zadar

Od malih nogu sam bila fascinirana engleskim jezikom i uvijek sam htjela znati više i bolje, redovito sam pjevušila pjesme na engleskom u tonu nekog svog jezika. Zasigurno je jedan od većih poticaja za produbljenje mog interesa za učenjem engleskog jezika bilo prijateljstvo s obitelji iz New Yorka te njihovom djecom koja su pričala samo engleski jezik, a s kojima sam provodila ljeta. Meni, radoznaloj pričalici, želja da s njima ravnopravno komuniciram bila je stvarno velika motivacija za učenjem. U nedostatku današnjih suvremenih alata kopala sam po rječnicima, sporazumijevala se doslovno nogama i rukama, ali nisam odustajala. Prema riječima moje mame već od osnovne škole sam tvrdila da ću jednog dana biti profesorica engleskog jezika, uvijek sam prijateljima nešto objašnjavala i tako je i postalo jasno da smo se ja i karijera profesora odabrale odavno.

U Helen Doron školi radim već četiri godine. Strast prema podučavanju se razvila prvog nastavnog ponedjeljka s prvom grupom Fun with Flupe uzrasta koja je ušla u moju učionicu, a sa mnom je i do danas. Ta radoznala i topla dječja lica, iskreni osmijesi i veselje zaista čine ovaj posao neprocjenjivim. Kao i kod vjerojatno svih učitelja-početnika i u meni je tinjala sumnja u kolikoj to mjeri djeca mogu usvojiti drugi jezik u mojoj učionici, koliko ih ja mogu naučiti u jednom satu od 45 min tjedno, mogu li ja zaista stvoriti tako prirodnu atmosferu poput one koju imaju prilikom usvajanja materinjeg jezika. Ali, djeca kao djeca, brzo dokažu u kolikoj mjeri mi odrasli vrlo lako zaboravimo njihove mogućnosti, a i vrlo često ih podcjenjujemo. Uz redovito slušanje pjesmica kod kuće te redovite dolaske na satove,  sve je zaista moguće i uspjeh je zagarantiran. Neka djeca su u našoj školi od njezina osnutka prije 8 godina i ja uvjereno tvrdim da su znanjem nevjerojatna, njihovo znanje engleskog jezika je jednako znanju hrvatskog, ponekad bi se usudila reći i bolje. Djeca koja mjesecima na satovima šute i onda se odjednom na satu predstave imenom čine sve ono što radimo i pripremamo itekako vrijednim. Roditelji me često pitaju znaju li njihova djeca išta i to pitanje me uvijek jako pogodi. Svako dijete zna, okruženo je engleskim jezikom na satovima, u najmanju ruku razlikuje ton engleskog i hrvatskog jezika.  Jedna od priča koja me uvijek nasmije, ali i podsjeti na genijalnost djece, je ona malene Korine koja je tada imala nepune dvije godine i njezine mame koja ju je da ju malo testira upitala kod kuće: Where are your socks?, a Korinin odgovor je bio: Yes! O čemu je riječ? Jednogodišnjakinja je prepoznala intonaciju i da je pitanje na engleskom jeziku i njezin odgovor je sukladno tome bio na engleskom jeziku iako ga do kraja možda odmah nije razumjela. Zar nije taj dječji mozak fascinantan?! Korina je danas, inače, velika pričalica i na hrvatskom i na engleskom jeziku!

Ono na što se isto ne smijem zaboraviti osvrnuti, jest socijalizacija djece koja se događa na satovima, prijateljstva koja se razvijaju, a najbolji dokaz je moja Paul Ward’s Adventures grupa (6. razred) koja je u istom sastavu još od predškolske dobi. Međusobno se pozivaju na rođendane, druže i dopisuju, njihova prijateljstva nadilaze naše satove jednom tjedno odavno. Dvogodišnjaci koje dijele igračke i uredno ih vraćaju nakon što se s njima poigraju zvuče skoro pa nemoguća priča, ali vjerujte mi da nije tako. Helen Doron škola osim što je škola engleskog jezika je i škola prijateljstava, druženja, veselja i puno malih, a velikih stvari za život i neprocjenjivo sam sretna što radim na tako lijepom mjestu.