Kako olakšati prilagodbu djeteta na polazak u školu

„Kao da je bilo jučer…“ često se čuje iz usta roditelja koji upisuju dijete u prvi razred. Kao da je bilo jučer kada se rodio, kada smo ga prvi put primili u ruke, kada mu je izrastao prvi zubić, kada je učinio prvi korak itd. A sada je pred tim istim djetetom prvi dan škole. Uvijek je zanimljivo promatrati uzbuđena lica roditelja koji dovode dijete na upise u prvi razred osnovne škole ili na prvi dan nastave. Na licima se može vidjeti mješavina brojnih emocija, od radosti, uzbuđenja, ponosa, straha, neizvjesnosti pa sve do nostalgičnog pogleda na dijete koje je tako brzo naraslo. Nerijetko roditelji sve to doživljavaju intenzivnije čak i od same djece. Zajednički trenutci uzbuđenja i radosti ono su što roditelji dijele sa svojom djecom i to je ono što je djeci prije svega potrebno – osjećaj da ste zajedno u tome, da razumijete njihove osjećaje i važnost toga događaja za njih. No što nakon prvog dana škole? U tekstu će biti spomenute i opisane neke preporuke kako olakšati djetetu prilagodbu na početak školovanja. Na složenost prilagodbe djeteta na prijelaz u osnovnu školu utječe više čimbenika koji su povezani s karakteristikama djeteta, roditelja, njihove međusobne interakcije te interakcije s djelatnicima škole kao i interakcije s vršnjacima. Spoznaja da na prilagodbu za školu ne utječu samo njegove individualne karakteristike već i okolina u kojoj se nalazi, može biti poticaj za trud oko pomaganja djetetu pri polasku u školu.

Emocionalni aspekt prilagodbe djeteta na polazak u školu

Osim potrebe da roditelji budu uz njih kada kreću u školu, djeci je potrebna potpora i kada prođe taj stresni prvi dan škole. Ta se potpora ponajviše očituje kroz razgovor. Neka djeca sklona su sama od sebe krenuti detaljno prepričavati sve što im se dogodilo u školi, dok je drugima za to potrebno više poticaja. Pitanje: „Kako je bilo u školi? / Što ima u školi?“ s vremenom počinje djeci smetati jer se ponavlja pa se lako dogodi da djeca počinju odgovarati s: „Dobro.“ ili „Ništa.“ Zbog toga je potrebno postavljati konkretnija pitanja i potpitanja kroz koja će imati više prostora za izraziti se. U usporedbi s problemima s kojima se odrasli susreću, dječji problemi mogu djelovati smiješno i banalno, no iz njihove dječje perspektive to je veliko jer su oni u tome „maleni“. No, ako ignoriramo njihove „male“ probleme, s vremenom će dobiti dojam da odrasle nije briga te se teško može očekivati da će htjeti nešto važnije ispričati. Kvalitetan, iskren i otvoren odnos gradi se svakodnevno kroz slušanje onoga što je iz njihove perspektive važno i značajno. Ono što neki problem čini velikim u njihovim očima, uvelike je povezano s emocijama koje budi u njima. Škola je mjesto na kojem se djeca susreću s mnogim izazovima: odvajanje od roditelja, upoznavanje učiteljice, svladavanje razrednih pravila, stjecanje novih prijatelja, natjecanje i uspoređivanje s drugima, učenje novih sadržaja, suočavanje s neuspjehom i slično. Sve to može dovesti do pojačane osjetljivosti, anksioznosti, straha, frustracije, ljutnje, tuge, razočarenja… Podrškom, razumijevanjem i razgovorom roditelj može pomoći djetetu naučiti prepoznati svoje emocije, nositi se s onim neugodnima te izraziti ih na primjeren način.

Akademski aspekt prilagodbe djeteta na polazak u školu

Akademski aspekt prilagodbe najistaknutiji je aspekt prilagodbe na školu te obuhvaća nekoliko sastavnica:

• akademski uspjeh (uspjeh u svladavanju obrazovnih zadataka)
• motivacija za postignućem (stupanj uključenosti te stavovi prema učenju)
• percipirana kompetencija (mišljenje o vlastitoj sposobnosti za uspješno svladavanje nastavnih sadržaja)
• ponašanje u razredu (poštovanje ili nepoštovanje razradnih pravila)

Na upisima u prvi razred velika većina djece navodi kako se jako vesele polasku u školu. S vremenom entuzijazam oko škole polako splasne, a kod nekih dođe i do otpora prema školi. Razočarenja su najčešće povezana s nerealnim očekivanjima, pa tako i u ovom slučaju. Zbog toga je važno djeci pružati realnu sliku školovanja, motivirati ih s pozitivnim aspektima boravka u školi. Ne treba ni idealizirati školu nego ih pripremiti na moguće teškoće i izazove. Osim rada na očekivanjima prema školi, važno je obratiti pozornost i na očekivanja od djeteta koja također trebaju biti realna. Stvaranje pritiska oko 5,0 prosjeka, netoleriranje pogrešaka u znanju i u ponašanju, podizanje očekivanja iznad kapaciteta i mogućnosti djeteta, konstantno negativno uspoređivanje s drugim učenicima ili starijom braćom i sestrama mogu stvoriti otpor djeteta prema školi, ali i uvelike narušiti sliku djeteta o samom sebi. Važno je zato pohvaljivati uspjehe, ali posebno trud koji je uložen, poticati na dodatan trud u slučaju da isti izostaje, isticati i poticati jake strane djeteta, pokazati da ih se ne mjeri kroz ocjene, ne izjednačavati pogreške s njihovom osobom (npr. ako su nešto napravili loše, nisu zbog toga sami po sebi loši) nego ih usmjeriti na učenje iz pogrešaka.

Na početku prvog razreda nema ocjena i ispita, no radne navike korisno je početi ranije razvijati kod djeteta. Samostalnost kao ni radne navike ne dolaze „preko noći“ nego je dijete potrebno usmjeravati k tome. Iako je često lakše napraviti nešto umjesto djeteta, umjesto objašnjavati kako da to učini ili ga poticati da učini ono što ne želi, potrebno je puštati dijete da postepeno preuzima zadatke na sebe. U procesu prepuštanja zadataka i obaveza djetetu potrebno je puno strpljenja te je to proces koji traje. Primjerice, ako se dijete uči samostalno spremati školsku torbu, potrebno mu je najprije nekoliko puta uz objašnjavanje pokazati postupak, zatim potaknuti na zajedničko spremanje, a nakon toga djetetu se prepušta glavna uloga dok roditelj postaje pomoćnik u procesu. Na kraju se dijete potiče na samostalno spremanje, uz kontrolu učinjenog dokle god se uviđa potreba za time. Nekoj djeci školske obaveze ne stvaraju probleme, dok je drugima potrebna pomoć roditelja. Važno je osluškivati realne potrebe djeteta za pomoći, no zadržati nastojanje da što samostalnije i odgovornije pristupa školskim obavezama i zadacima. Prelazak iz vrtića u školu djeci je također veliki šok te je potrebno dati im vremena da shvate kako škola funkcionira te kakva je odgovornost pred njima, a korisno ih je podučiti vještinama planiranja i organiziranja vremena i zadataka.

Važno je postaviti jasne i dosljedne granice i pravila ponašanja kada je škola u pitanju, dogovoriti posljedice truda ili izostanka istog te posebno na početku školovanja pomoći djetetu prilagoditi se novom životnom razdoblju. Čak i kada se dijete prilagodi te osamostali u izvršavanju školskih dužnosti, važno je zadržati roditeljsku akademsku uključenost te pratiti napredak djeteta kao i eventualne poteškoće s kojima se može sresti. Jednako tako, važno je kod djeteta razvijati osjećaj poštovanja i poslušnosti prema učiteljima i razrednim pravilima. Osim školskih obaveza, važno je da dijete zadrži i vrijeme za sebe i za igru te druženje s prijateljima. Također, korisne su i izvanškolske aktivnosti (npr. sport, glazbena škola ili tečaj stranog jezika), koje pomažu u razvoju odgovornosti i ustrajnosti u zadacima. Aktivnosti koje su započete prije polaska u školu djetetu mogu pružiti sigurnost poznatoga u svemu nepoznatome oko njega. Kao i u svemu ostalome, potrebno je pronaći ravnotežu te izbjeći uključivanje djeteta u prevelik broj aktivnosti kako ne bi došlo do preopterećenosti.

Socijalni aspekt prilagodbe djeteta na polazak u školu

Susret s drugom djecom nije novost u životu jednog djeteta, no socijalni aspekt prilagodbe na polazak u školu značajan je za razvoj svakog djeteta. Socijalno funkcioniranje odnosi se na izgradnju odnosa s drugim učenicima i učiteljem/icom, a povezano je i s ponašajnim funkcioniranjem odnosno prihvaćanjem razrednih pravila i samoregulacijom vlastitih emocija i ponašanja.

Prema pojedinim podjelama, djeca u razredu zauzimaju pojedine socijalne uloge. Popularna su djeca ona s kojima se velik broj djece želi družiti, dok su odbačena djeca ona s kojima se djeca izričito ne žele družiti te imaju poteškoće u pronalasku prijatelja. Postoje i djeca koja se nazivaju „nevidljivom“ odnosno djeca koja su izolirana i zanemaren od strane druge djece. Nadalje, postoji i skupina kontroverzne djece o kojima ostala djeca obično imaju izraženo ili pozitivno ili negativno mišljenje. Djecu je također važno naučiti kako izabrati prijatelje. Neka su djeca sklona pronaći „prijatelje“ koji ih iskorištavaju, koji ih potiču na loše ponašanje i slično. Potrebno je prije svega naučiti dijete kako prepoznati osobine dobrog i poželjnog prijatelja, ali iste i razvijati i poticati u njemu samome. Osim toga, djeca se u školi nalaze pred mnogim situacijama koje sami ne znaju riješiti te je tada potrebno poslušati što ih muči te im pomoći da dođu do rješenja i do odgovora što im je dalje činiti. Primjerice, roditelj može pomoći djetetu kako da riješi sukob s prijateljem, zauzme se za sebe kada je potrebno, pomogne djetetu kojem je potrebna pomoć i slično. Zaključno, polazak u osnovnu školu velika je promjena i za djecu i za roditelje. Zbog toga je važno i jednima i drugima dati vremena za prilagodbu na novonastalu situaciju. Pri tome se svaka prepreka na tom novom putu može gledati kao prilika za učenje i rast.

Literatura:

• Hanzec, I. (2016). Odrednice rane socijalne i akademske prilagodbe djece na školu (Doctoral dissertation).
• Kolak, A. (2010). Sociometrijski status učenika u razrednom odjelu i školskoj hijerarhiji. Pedagogijska istraživanja, 7(2), 243 – 252.
• Poljak, M. Roditeljstvo- priprema djeteta za polazak u školu.
• Thompson, B. (1975). Adjustment to school. Educational Research, 17(2), 128 – 136.