Emocionalna inteligencija kod djece

Važnost opće inteligencije sama po sebi je jasna i logična. Inteligencija podrazumijeva mentalne karakteristike koje omogućuju funkcioniranje u različitim aspektima života, a najviše se povezuje u kontekstu obrazovnog, akademskog i profesionalnog uspjeha. Ona obuhvaća sposobnosti osobe da uči iz iskustva, da se prilagođava novim situacijama, da može razumjeti i koristiti apstraktne pojmove te znanja za snalaženje u okolini. Postoje brojne podjele koje razlikuju opću inteligenciju, kao i specifične vrste i dimenzije inteligencije, poput verbalne, prostorne, matematičke i slično. U posljednje vrijeme sve se češće govori i o emocionalnoj inteligenciji. Razvojem spoznaja o toj vrsti inteligencije, raste i svijest o njezinoj važnosti za svakodnevni život. Često su se, pogotovo u prošlosti, emocije stavljale nasuprot „razuma“ (odnosno nasuprot inteligencije), kao dva oprečna pojma u kojima se bira „ili-ili“. Godine 1990. Petar Salovey i John Mayer po prvi su puta uveli koncept emocionalne inteligencije i tako spojili ono što je do tada za mnoge bilo „nespojivo“. Emocionalna inteligencija vrsta je inteligencije koja nam omogućuje prepoznavanje i razumijevanje svojih i tuđih emocija te poboljšava reakcije na izazove i nošenje s vlastitim emocijama. Mogli bismo reći kako nam emocionalna inteligencija pomaže na adekvatan način nositi se sa svojim i s tuđim emocijama. Istraživanja ovog područja još su u razvoju, a dosadašnja povezuju emocionalnu inteligenciju s pozitivnim utjecajem na zadovoljstvo životom, optimizam, učinkovitost u školi i na poslu, kvalitetu odnosa s drugim ljudima i slično.

Važno je naglasiti da se emocionalna inteligencija može razvijati. Za djecu se često kaže da su kao „spužvice“, koje upijaju znanje i iskustvo oko sebe. Zbog te je činjenice važno poznavati što je emocionalna inteligencija, od čega se sastoji i na koji je način možemo približavati djeci te poticati razvoj emocionalne inteligencije djece. Emocionalna inteligencija može se podijeliti u 5 dimenzija:

1. Svijest o sebi
2. Samoregulacija
3. Motivacija
4. Empatija
5. Socijalne vještine.

U nastavku će svaka dimenzija biti zasebno objašnjena.

Prva dimenzija emocionalne inteligencije: svijest o sebi

Dimenzije emocionalne inteligencije počinju od svijesti o sebi. Svijest o sebi obuhvaća prepoznavanje i razumijevanje vlastitih emocija i njihovog utjecaja na misli i ponašanja. Kada imamo razvijenu svijest o sebi, možemo bolje razumjeti kako su povezane naše misli, emocije i reakcije. Kada poznajemo sebe, kada smo svjesni svojih emocija, misli i ponašanja, nismo im prepušteni na „milost i nemilost“ nego imamo veću šansu držati ih pod kontrolom i sami birati kako ćemo se ponašati. Zbog toga je svijest o sebi važna komponenta emocionalne inteligencije. Preduvjet prepoznavanja svojih emocija jest poznavanje i mogućnost imenovanja različitih emocija. Većina djece, kao i mnogi odrasli, imaju u svom rječniku mali broj emocija koje poznaju, a još manji broj emocija koje prepoznaju i koriste. Međutim, praveći se da te emocije ne postoje, ne možemo ih poništiti, već im tako dajemo više prostora da djeluju u nama bez naše svijesti i kontrole.

U izgradnji emocionalne inteligencije djece, prvi je korak učiti djecu razlikovati i prepoznati emocije. Kako bi odrasli mogli prenijeti znanje o emocijama na djecu, prvenstveno sami trebaju proširiti svoj rječnik emocija. Tada će ispravno imenujući svoje osjećaje i pomažući djeci imenovati njihove osjećaje omogućiti emocionalni razvoj djeteta. Osim imenovanja emocija, korisno je poznavati uzroke pojedinih osjećaja kao i povezanost osjećaja i postupaka. Razgovori s djecom o tome mogu pomoći djeci da se snađu u često zbunjujućem svijetu emocija.

Druga dimenzija emocionalne inteligencije: samoregulacija

Nakon stečene svijesti o sebi, kao dimenzija emocionalne inteligencije na red dolazi i samoregulacija. Samoregulacija se može opisati kao sposobnost da reguliramo svoje emocije i ponašanja, odnosno da upravljamo emocijama i načinom na koji ih izražavamo. Samoregulacija je važna kako bismo izbjegli ponašanja zbog kojih bismo mogli kasnije žaliti, kako bismo se mogli nositi s teškim emocijama i situacijama, kako bismo izgradili kvalitetnije odnose i slično. Samoregulacija je vještina koju dijete uči kroz život te je očekivano da će u mlađoj dobi ponašanja češće biti impulzivna i nekontrolirana. Poželjno je dijete usmjeravati kada i kako izraziti svoje emocije na prihvatljiv način. Važno je napomenuti da djeca više nego iz riječi odraslih, uče iz njihovih djela, pa tako ako udarimo dijete kada nas „naživcira“, šaljemo mu poruku da je u redu udariti onoga tko ga je naživcirao. U slučaju da vam se dogodi da ponekad reagirate na način koji nije prihvatljiv, važno je ispričati se i razgovarati s djetetom o tome.

Emocije su povezane s našim tijelom, mislima i ponašanjem te regulacija emocija proizlazi iz upravljanja istima. Preko tijela se možemo smiriti (primjerice kroz vježbe disanja) ili pak oraspoložiti se u trenutcima tuge i potištenosti (primjerice fizičkom aktivnošću). U situaciji preplavljenosti emocijama, može pomoći preusmjeravanje misli u smjeru koji nas umiruje ili se suočavanjem i radom na negativnim mislima možemo odvojiti od neugodnih emocija koje iz njih proizlaze. Emocije koje osjećamo potrebno je izraziti jer potiskivanje narušava mentalno i fizičko zdravlje. Važno je djecu naučiti da ne postoje zabranjene emocije i da je normalno osjećati svaku od njih u nekoj situaciji. Jedino što može biti dozvoljeno ili zabranjeno, odnosno poželjno i nepoželjno jest ponašanje koje iz njih proizlazi. Primjerice, u redu je da se dijete ponekad naljuti, ali nije u redu da u ljutnji razbije maminu omiljenu vazu ili da udari brata nogom. Neprimjerena ponašanja mogu se sažeto opisati kao ona u kojima osoba šteti drugoj osobi, sebi i stvarima oko sebe. Umjesto toga, potrebno je dijete podučiti primjerenim načinima iskazivanja emocija Neki prihvatljivi načini izražavanja emocija:

• razgovor
• fizička aktivnost
• odmicanje od situacije
• slušanje glazbe
• bavljenje hobijem
• crtanje
• pisanje
• traženje pomoći
• pokušaj rješavanja problema…

Treća dimenzija emocionalne inteligencije: Motivacija

Motivacija je proces koji naše ponašanje potiče, održava i usmjerava prema nekom cilju. Kao dimenzija emocionalne inteligencije, povezana je s utjecajem emocija na motivaciju samih sebe. Emocije nas mogu motivirati da nešto činimo (npr. strah od pada ispita može povećati motivaciju za učenje), no mogu i smanjiti motivaciju da nešto činimo (npr. strah od poraza može smanjiti motivaciju za sudjelovanje na sportskom natjecanju). Zbog svega navedenog, važno je ranije spomenuto upravljanje emocijama. Ako ne upravljamo njima dovoljno dobro, one će upravljati nama, ponekad na pozitivan, a ponekad na negativan način. Zato je cilj da mi upravljamo njima i da ih usmjeravamo tako da nam pomažu u životu i da nas čine uspješnima. S obzirom na to da je djeci emocionalna inteligencija još u razvoju, potrebno im je pružiti pomoć te stvoriti okolinu u kojoj će moći razviti svoju, unutarnju motivaciju umjesto izvanjske i nametnute. Motivacija je svakako jedan od čimbenika uspješnosti u životu te je potrebno raditi na razvoju iste kod djece.

Četvrta dimenzija emocionalne inteligencije: Empatija

Empatija je četvrta dimenzija emocionalne inteligencije te se može opisati kao prepoznavanje i razumijevanje tuđih emocija, potreba i doživljaja. Imati empatiju znači moći se staviti u tuđe cipele, sagledati situaciju iz njegove perspektive. Povezano s time, empatija uključuje i sposobnost da primjereno reagiramo u skladu s time što prepoznajemo kod druge osobe. Osoba s razvijenom emocionalnom inteligencijom jest osoba koja nije fokusirana isključivo na poznavanje i upravljanje vlastitim emocijama, već razumije i brine i o emocijama drugih osoba. Pored takve osobe ljudi se osjećaju ugodno te je žele u svojoj blizini. Kao što svaki roditelj želi svojoj djeci empatične prijatelje, tako je važno da i svoje dijete odgaja u empatičnu osobu. Prije svega važno je učiti dijete da obraća pozornost na tuđe osjećaje te da ih prepoznaje. To se ne treba učiti iz neke posebne knjige, već iz svakodnevnog života i situacija koje se zbivaju oko nas. Primjerice, ako hodajući cestom vidite dječaka kojem je na pod pao tek kupljeni sladoled, možete upitati dijete što misli kako se taj dječak sada osjeća. Za stariju djecu, potrebni su primjeri sukladni njihovoj dobi. Ono što je kod empatije važno jest naučiti djecu da ono kako bismo se mi osjećali na nečijem mjestu ne znači da se i on osjeća identično, te da je važno obratiti pozornost na znakove preko kojih se može prepoznati kako se ta osoba osjeća. Primjerice, trojka iz matematike jednom djetetu može biti izvor radosti, dok drugom djetetu može biti izvor ljutnje ili žalosti. Empatična reakcija je ona koja je usklađena s osjećajem koji druga osoba ima u određenoj situaciji.

Peta dimenzija emocionalne inteligencije: Socijalne vještine

Posljednju dimenziju emocionalne inteligencije čine socijalne vještine. Može se reći da sve ostale opisane dimenzije emocionalne inteligencije vode upravo do njih. Socijalne vještine obuhvaćaju sposobnosti razvijanja i održavanja odnosa, rješavanja sukoba, razumijevanja drugih, surađivanja s drugima. Na neki način preduvjet dobrih socijalnih vještina jest empatija. Ako možemo shvatiti kako se netko osjeća ili kako doživljava određenu situaciju, lakše ćemo moći imati dobre odnose s drugima. Osim brige za druge, važno je prepoznati i vlastite potrebe, postaviti granice drugima te zauzimati se za sebe, ali na ispravan način. Socijalne vještine temelj su izgradnje kvalitetnih međuljudskih odnosa (prijateljstva, ljubavnih veza, obiteljskih kao i kolegijalnih odnosa i sl.), ali i snalaženja u svim socijalnim situacijama u kojima je osoba u kontaktu s drugim ljudima. Zaključno, emocionalna inteligencija osim urođenog dijela, ostavlja prostora za utjecaj okoline na razvoj, posebno u ranijoj životnoj dobi. Rad na razvoju emocionalne inteligencije nije jednostavan niti kratak proces, ali je svakako vrijedan truda. U slučaju da biste voljeli osvijestiti razvijenost vlastite emocionalne inteligencije, možete ispuniti kratki upitnik.

Literatura:

• Brajša-Žganec, A. (2003). Dijete i obitelj: emocionalni i socijalni razvoj. Naklada Slap.
• Goleman, D. (1997). Emocionalna inteligencija. Mozaik knjiga.
• Salovey, P. i Sluyter, D.J. (1999). Emocionalni razvoj i emocionalna inteligencija – pedagoške implikacije. Educa.
• Simmons, S. i Simmons, J.C. Jr. (2000). Emocionalna inteligencija – procjene i vrste. Izvori.