Zar se to i u mojoj kući događa? Samoozljeđivanje i suicidalnost kod djece i mladih

Kada roditelji saznaju da njihovo dijete ima potrebu za samoozljeđivanjem ili suicidalne misli, želje ili planove, najčešća je reakcija: „Zar se to i u mojoj kući događa?“ Šok i nevjerica, zabrinutost i očaj, bezbroj misli i pitanja u glavi.

U posljednje vrijeme stručnjaci za mentalno zdravlje djece i mladih sve se češće suočavaju s problemom samoozljeđivanja i suicidalnosti u toj dobi. Kako bismo mogli prepoznati, reagirati i pomoći u takvim situacijama, važno je osvijestiti postojanje ove problematike i informirati se o njoj.

Suicidalnost kod djece i mladih

Suicid ili samoubojstvo jest ponašanje u kojem osoba svjesno i namjerno oduzima vlastiti život. Osobe koje su sklone počiniti samoubojstvo najčešće su preplavljene osjećajem bezizlaznosti situacije i besmisla života. Teško uviđaju postojanje mogućnosti da se problemi koji ih muče riješe.

Smatra se da je suicidalnost među vodećim uzrocima smrtnosti u dobi od 10. do 25. godine. Prema nekim istraživanjima 75 % roditelja adolescenata ne zna da njihovo dijete ima misli o smrti i umiranju, a 50 % roditelja nema saznanja da njihovo dijete razmišlja o počinjenju samoubojstva.

Suicidalnost se može podijeliti na pet razina:

1. Misli povezane sa samoubojstvom (prisutne kod 10 – 20 % mladih)
2. Planiranje samoubojstva
3. Prijetnje samoubojstvom
4. Pokušaj samoubojstva
5. Izvršeno samoubojstvo

Jedna od prepreka u razumijevanju suicidalnosti svakako su i brojni mitovi. Primjerice, proširen je mit kako osobe koje će počiniti samoubojstvo ne daju znakove o tome, dok oni koji prijete samoubojstvom, neće ga i učiniti. Nasuprot tome, istraživanja pokazuju kako je 80 – 90 % osoba davalo znakove prije počinjenja samoubojstva.

Drugi popularan mit tvrdi kako pitanja o suicidu (pogotovo kada se radi o depresivnim osobama) mogu potaknuti suicidalne misli i ponašanje zbog čega je potrebno izbjegavati razgovor o tome. Činjenica je ipak da pitanja ne potiču suicidalnost, a otvoreni razgovor može donijeti olakšanje osobi koja se bori s depresivnošću i/ili suicidalnošću te joj pokazuje brigu i potiče povezanost.

Samoozljeđivanje kod djece i mladih

Samoozljeđivanje se definira kao namjerno nanošenje tjelesne štete samom sebi. Postoje brojni oblici samoozljeđivanja, a neki od njih su:

• rezanje kože oštricom
• grebanje kože
• grizenje sebe
• udaranje
• spaljivanje kože
• čupanja
• i drugo.

Samoozljeđivanje može, ali i ne mora sadržavati samoubilačku namjeru. Suicidalnom samoozljeđivanju cilj je okončati život, te je u slučaju neuspjeha velika vjerojatnost da će se ponoviti. Nesuicidalno samoozljeđivanje smatra se obrambenim mehanizmom koji se javlja zbog teškoće kontrole emocija te se često ponavlja.

Svaki oblik samoozljeđivanja koji se ponavlja, zbog navikavanja na nanošenje boli, dugoročno povećava rizik od pokušaja suicida. U nastavku će prvenstveno biti riječ o nesuicidalnom samoozljeđivanju.

Samoozljeđivanje je učestalije kod djevojaka, no pojavljuje se i u muškom dijelu populacije. Prema novijim istraživanjima na području Hrvatske broj srednjoškolaca koji su se barem jednom u životu samoozlijedili gotovo se udvostručio od 2016. godine (oko 17 %) do 2021. godine (oko 29 %).

Postoji više motiva zbog kojih dolazi do samoozljeđivanja. Prije svega, na samoozljeđivanje mogu potaknuti negativne emocije i emocionalna bol. Nanošenje fizičke boli preusmjerava pažnju osobe koja se samoozljeđuje stavljajući emocionalnu bol u drugi plan.

U nekim slučajevima u osobi je prisutna ljutnja prema sebi te samoozljeđivanje može biti oblik kažnjavanja samoga sebe. Potisnuta ljutnja prema drugima može se ispoljiti kroz samoozljeđivanje kada se ne izrazi na adekvatniji način te se na kraju okreće prema samima sebi. S druge strane, moguća je i potreba za ostvarivanjem osjećaja kontrole (nad svojim tijelom, osjećajima…) koji na ovaj način dijete pokušava ostvariti.

Djeca s nedovoljno razvijenim vještinama rješavanja problema i nošenja sa stresom ponekad pribjegavaju samoozljeđivanju. U nekim je situacijama riječ o načinu suprotstavljanja autoritetu ili pak načinu na koji pokušavaju zadobiti pažnju kako bi pokazali drugima koliko se loše osjećaju.

Djeca ponekad imaju izražen osjećaj tuposti koji žele prekinuti, pa im je draže osjetiti bol nego ne osjećati ništa. U tim situacijama koriste samoozljeđivanje kao metodu borbe protiv tuposti.

Najveći problem kod samoozljeđivanja jest pojava ciklusa samoozljeđivanja koji je teško prekinuti i zaustaviti. Preplavljujuća emocionalna patnja u svom vrhuncu potiče samoozljeđivanje koje dovodi do privremenog olakšanja (zbog lučenja endorfina u mozgu koji potiče ugodu i opuštenost, no ima privremeno djelovanje nakon kojeg se javlja potreba za ponavljanjem čina i novim „dozama endorfina“). Nakon olakšanja, javljaju se krivnja ili sram zbog učinjenog te se pojavljuje ponovna emocionalna patnja čime se vraća na početak ciklusa te započinje novi krug.

Rizični i zaštitni čimbenici za suicidalnost i samoozljeđivanje

Do samoozljeđivanja i suicidalnosti dolazi kombinacijom više različitih čimbenika. Rizični su čimbenicima oni koji mogu doprinijeti pojavi suicidalnosti ili samoozljeđivanja. S druge strane, zaštitni su čimbenici oni koji štite i smanjuju rizik od pojave suicidalnosti ili samoozljeđivanja. U nastavku će biti nabrojani neki od najznačajnijih čimbenika.

Rizični čimbenici su:

• psihički poremećaji (depresivni i/ili anksiozni poremećaji, poremećaji ličnosti, ADHD, PTSP, poremećaji hranjenja…)
• nedavni stresni životni događaji
• korištenje sredstava ovisnosti
• prethodni pokušaji samoubojstva ili samoozljeđivanja
• trenutačne samoubilačke misli
• izloženost samoubojstvu/samoozljeđivanju u okolini
• neskladni obiteljski odnosi, obiteljski problemi, rastava roditelja
• školski neuspjeh
• društvena izolacija i usamljenost
• zlostavljanje, zanemarivanje
• trauma u djetinjstvu
• homoseksualna orijentacija
• bolest u terminalnome stadiju ili kronična bol
• pristup opasnim sredstvima ili stvarima

Zaštitni čimbenici su:

• podrška i dobri odnosi s važnim osobama
• stabilna obiteljska situacija
• osjećaj pripadnosti i povezanosti
• planovi za budućnost
• razvijene vještine savladavanja problema
• razvijene socijalne vještine
• povjerenje u sebe, osobnu situaciju i postignuća
• hobiji
• dobri odnosi s vršnjacima i učiteljima
• potpora i pristup različitim uslugama stručne pomoći
• religioznost i vjerska uvjerenja

Znakovi upozorenja za suicidalnost i samoozljeđivanje

Postoje brojni znakovi koji mogu upućivati na suicidalnost kod mlade osobe, a neki od njih su:

• povlačenje od obitelji i prijatelja
• gubitak interesa za ranije omiljene aktivnosti i hobije
• zanemarivanje osobnog izgleda
• značajne promjene u ponašanju
• promjene u spavanju i hranjenju
• depresivno ili promjenjivo raspoloženje (naglo neobjašnjivo poboljšanje raspoloženja može biti znak donošenja odluke o
• počinjenju samoubojstva)
• pad školskog uspjeha
• agresivnost, ljutnja i impulzivnost
• poklanjanje važnih stvari
• upotreba alkohola i droga
• negativne izjave o sebi i o životu
• izjave koje upućuju na opraštanje ili veliku promjenu u budućnosti

Slični znakovi upozorenja mogu vrijediti i kao znakovi samoozljeđivanja. Uz to se može izdvojiti i nošenje odjeće dugih rukava i nogavica čak i po vrućem vremenu, ožiljci ili svježe rane poredane po određenom obrascu, često uz neobična objašnjenja i na mjestima na kojima nije vjerojatno da su ozljede nastale slučajno, nošenje zavoja i flastera i slično.

Kako reagirati na suicidalnost i samoozljeđivanje

Kako bi se zaustavili suicidalnost i samoozljeđivanje potrebno je reagirati i pružiti adekvatnu pomoć. Preduvjet svake reakcije jest uočavanje i prepoznavanje problema suicidalnosti i/ili samoozljeđivanja. Kada je riječ o teškim temama poput ovih, ljudi često imaju potrebu zatvoriti oči pred stvarnošću koja je ispred njih.

No ignoriranje situacije može dovesti do velikih posljedica, zato je potrebno prepoznati i shvatiti ozbiljno svaku naznaku suicidalnosti i samoozljeđivanja kako bi pravovremenom reakcijom dijete moglo dobiti potrebnu pomoć.

Nakon prepoznavanja, potrebno je pristupiti djetetu i pružiti mu podršku. To podrazumijeva pozorno slušanje uz pokazivanja interesa i želje za razumijevanjem, uvažavanje osjećaja i djetetova viđenja situacije. Iako je prirodna potreba odmah ponuditi rješenje ili neki drugi odgovor, djetetu koje pokuša pričati o problemu suicidalnosti i samoozljeđivanja prije svega potrebna je emocionalna podrška, razumijevanje i slušanje.

Postoji nekoliko stvari koje bi trebalo izbjegavati u razgovoru s djetetom na temu suicidalnosti i samoozljeđivanja. Premda je prirodna prva reakcija na ovakve spoznaje panika, u razgovoru s djetetom važno je pokušati se smiriti te dati do znanja da se može osloniti na vas.

Također je važno izbjegavati osuđivanje djeteta i moraliziranje koje postiže da se dijete osjeća još gore te šalje poruku da nije naišlo na razumijevanje koje mu je toliko potrebno. Svađanje i vikanje također nije od pomoći nego naprotiv potiče dijete da izgradi zid između sebe i roditelja koji je onda sve teže preskočiti.

Nadalje, umanjivanje situacije ili problema koje dijete iznosi također je nepoželjno. Ono što je iz perspektive odrasle osobe sitnica, djetetu može biti ogroman problem s kojim se ne zna nositi. Umanjivanju često pridonose i različite „floskule“ poput: „Sve je u redu.“ Djeca ne trebaju floskule, nego naše iskrene riječi.

Naposlijetku, davanje lažnih obećanja koje osoba ne može ili ne planira održati narušava povjerenje. Primjerice, ako vas dijete zamoli da ne kažete drugom roditelju što se događa, objasnite mu zašto je to potrebno umjesto da ga uvjerite u nešto što nije istina.

Poslije pristupanja i podrške nastupa pružanje pomoći. Djetetu je ponekad potrebno objasniti zašto je važno pronaći stručnu pomoć te učiniti sve u svojoj moći da dijete tu pomoć i dobije. Pomoć u traženju stručnjaka mentalnog zdravlja možete dobiti od stručne službe u školi ili školske liječnice, a u slučaju potrebe za hitnom intervencijom, potrebno se javiti u hitnu dječju psihijatrijsku bolnicu.

Osim traženja pomoći važno je s djetetom osmisliti sigurnosni plan, odnosno plan što može učiniti kada se pojavi potreba za samoozljeđivanjem ili za počinjenjem suicida. Pri tome je korisno prepoznati i imenovati okidače i znakove upozorenja, ali i nabrojati osobe kojima se može obratiti, misli kojima se može ohrabriti i načine na koje se može smiriti. Važno je i koliko je moguće osigurati okolinu od opasnih stvari i predmeta, primjerice maknuti eventualno oružje, oštrice, tablete i slično.

Literatura:

Boričević Maršanić, V., Buljan Flander, G. i Brezinšćak T. (2021). Suicidalnost u djece i mladih. Priručnik za stručnjake i roditelje. Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.

Ercegović, N., Paradžik, L., Boričević Maršanić, V., i Marčinko, D. (2018). Nesuicidalno samoozljeđivanje i razvoj identiteta kod adolescenata. Socijalna psihijatrija, 46(4), 457-470.

Glavaš, V. (2017). Posttraumatski stresni poremećaj (Doktorska dizertacija. Sveučilište Josipa Juraja Strossmayera u Osijeku. Katoličko bogoslovni fakultet u Đakovu. Poslijediplomski specijalistički studij Pastoralne teologije Smjer: Pastoral kriznih situacija).

Graovac, M., i Prica, V. (2014). Rizični čimbenici kod samoubojstva adolescenata. Medicina Fluminensis: Medicina Fluminensis, 50(1), 74-79.

Muslić, Lj. i sur. (2019). Pomozi da: Promicanje mentalnog zdravlja djece. Priručnik za učitelje i nastavnike. Hrvatski zavod za javno zdravstvo.

Lebedina-Manzoni, M., i Maglica, T. (2004). Suicid adolescenata. Hrvatska revija za rehabilitacijska istraživanja, 40(1), 139-148.

Palinkaš, P. (2022). Samoozljeđivanje kod adolescenata (Doktorska dizertacija, Sveučilište Josipa Juraja Strossmayera u Osijeku. Filozofski fakultet. Odjel za psihologiju).

Sušac, N. i Rezo Bagarić, I. (2022, veljača 15. – 17.) Samoozljeđivanje i suicidalnost kod mladih. Online simpozij Mentalno zdravlje u pandemiji i nakon nje: Što smo naučili i kamo idemo? Zagreb, Hrvatska

Vučković, H. (2022). Samoozljeđivanje i suicidalnost djece i adolescenata–analiza poziva savjetodavnim linijama Hrabrog telefona u razdoblju od 2019. do 2021. godine (Doktorska dizertacija, Sveučilište u Zagrebu. Filozofski fakultet. Odjel za psihologiju).