Zašto i kako učinkovito komunicirati sa svojom djecom? 

Komunikacija kao proces razmjene informacija neupitno je jedan od temelja svakog odnosa, a jedan od najvažnijih odnosa u životu svakog čovjeka jest onaj između roditelja i djeteta. Razgovor se smatra glavnim oblikom usmene komunikacije i kao takav ima velik utjecaj na razvoj različitih odnosa.  

Učinkovita komunikacija u kojoj vlada međusobno povjerenje, poštovanje te su sugovornici spremni čuti i razumjeti perspektivu drugoga, obilježje je funkcionalne obitelji, dok je neučinkovita komunikacija obilježje disfunkcionalnih obitelji. U ovom će se članku objasniti važnost i utjecaj učinkovite komunikacije između roditelja i djeteta te navesti smjernice koje doprinose učinkovitosti komunikacije. 

Zašto je važna učinkovita komunikacija s djecom? 

Promatrajući komunikaciju između roditelja, kao i komunikaciju usmjerenu prema njima samima, djeca uče kako komunicirati s ljudima oko sebe. Vještine komuniciranja izgrađene u djetinjstvu imaju dobrobiti za cijeli život – pomažu uspjehu u obrazovanju, ostvarivanju socijalnih i ljubavnih odnosa te doprinose poslovnoj kompetenciji. 

Nadalje, kvalitetan razgovor između djeteta i roditelja u kojem dijete osjeća poštovanje, razumijevanje te se smatra saslušanim, doprinosi razvoju samopoštovanja i samopouzdanja, razvoju povjerenja i povezanosti između roditelja i djeteta, povećava vjerojatnost da će dijete biti poslušno i suradljivo te da će se osjećati voljeno, prihvaćeno i sigurno u svojoj obitelji. Takva komunikacija smanjuje pojavnost emocionalnih problema kao i problema u ponašanju te povećava vjerojatnost da će dijete biti sklono obratiti se roditeljima u izazovnim situacijama u životu. 

U brojnim istraživanjima koja su se bavila adolescentima, uočila se povezanost otvorene komunikacije (u kojoj se obje strane osjećaju slobodno i ugodno razgovarati o nizu tema) s boljim školskim uspjehom, većom sposobnošću rješavanja problema i nošenja sa stresom, moralnom zrelošću, otvorenosti za iskazivanje ideja i mišljenja, boljom slikom o sebi, manje rizičnih ponašanja (rano stupanje u seksualne odnose, eksperimentiranje s alkoholom i drogama, samoozljeđivanje)… 

Kada je riječ o otvorenoj komunikaciji o emocijama unutar obitelji, ona je povezana s većim zadovoljstvom životom kod djece, boljim zdravljem, boljom prilagodbom u adolescenciji te boljom regulacijom emocija i razvijenijim socijalnim vještinama. 

Osim navedenih koristi za dijete, učinkovita komunikacija doprinosi smanjenju intenziteta i učestalosti sukoba u obitelji, ugodnijoj obiteljskoj atmosferi i boljim obiteljskim odnosima te samim time i roditelji imaju značajne dobrobiti od uspješne i učinkovite komunikacije. Također, uspješna komunikacija omogućava roditelju da istinski upozna svoje dijete. 

Komunikacija se odvija u dva smjera: 

1. Slanje poruke odnosno pričanje 

1. Primanje poruke odnosno slušanje 

Jedna poslovica kaže: „Razlog zbog kojeg imamo dva uha i samo jedna usta jest da bismo mogli više slušati, a manje govoriti.” U njoj je na slikovit način prikazana važnost slušanja kao dijela komunikacije koji je često zanemaren. Čak i dok šuti, čovjek je sklon razmišljati što će sljedeće reći više nego pozorno slušati što mu sugovornik pokušava reći. Međutim, takav pristup čini prepreku učinkovite komunikacije, a kako komunikaciju učiniti učinkovitijom bit će opisano u nastavku. 

Kako uspješno pričati djeci? 

Čak i više od sadržaja koji roditelj izgovara, na uspješnu komunikaciju utječe način na koji roditelj taj sadržaj izgovara. Ponekad je korisno s djetetom razgovarati i o razgovoru, odnosno o tome što im se sviđa, a što im se ne sviđa u međusobnom razgovoru. Uspješna komunikacija ima svoj temelj u pristupu ljubavi i poštovanja koji su iskazani djetetu. 

U komunikaciji s djecom važno je prilagoditi se dobi djeteta te govoriti rječnikom koji može razumjeti. Korisno je služiti se primjerima, biti slikoviti, zanimljivi i konkretni te govoriti kratko i jasno.  

Nadalje, autentičnost, iskrenost i otvorenost u komunikaciji s djecom doprinose uspješnoj komunikaciji. To ne znači da im morate reći apsolutno sve, ali prilagođeno djetetovoj dobi, sposobnosti razumijevanja te potrebi mogu se dati istinite informacije. Također, važno je ne obećavati im ono što nećemo moći ispuniti. 

Autor Glasser razlikuje „ubojite navike“ (kritiziranje, okrivljavanje, prigovaranje, prijetnje, kažnjavanje i potkupljivanje) u komunikaciji od „skrbnih navika“ (slušanje, podržavanje, ohrabrivanje, poštivanje, vjerovanje, pregovaranje uz usklađivanje te prihvaćanje). Dok „ubojite navike“ sprečavaju komunikaciju, „skrbne navike“ je potiču i stvaraju ugodno okruženje. 

Osim nabrojenog, za uspješnu komunikaciju potrebno je izbjegavati prekidanje, vikanje, posramljivanje, ponižavanje, korištenje sarkazma i ironije, laganje, nametanje krivnje, negiranje djetetovih osjećaja i mišljenja.  Umjesto automatskog odbijanja onoga u čemu se dijete ne slaže s roditeljem, korisno je pokušati naći kompromis te doći do zajedničkog dogovora kada je to moguće. Isto tako, umjesto pripisivanja djetetu onoga što roditelj pretpostavi da je točno, važno je dati djetetu priliku da nam objasni ono što smo zapazili te prihvatiti mogućnost da je naša pretpostavka pogrešna.  

U situacijama kada se roditelj naljuti na dijete, važno je da si može osvijestiti i prihvatiti da osjeća neugodnu emociju te ju izraziti, ali na način koji ne šteti nikome te koji ne napada djetetovu osobnost. Primjerice, umjesto da viče na dijete da je neuredno jer nije pospremilo sobu, roditelj mu može mirnijim tonom reći da ga ljuti što mu je neuredna soba. Na taj način izražava osjećaj, ali ne napada djetetovu osobnost nego ističe konkretno ponašanje koje treba promijeniti. 

U svrhu uspješne komunikacije važno je provjeravati što je i kako dijete shvatilo, kako bismo bili sigurni da je dijete primilo poruku koju je roditelj i htio poslati. Također, korisno je djetetu dati povratnu informaciju na ono što je reklo, kroz iskreno izricanje svoga mišljenja i osjećaja. Važno je voditi računa i o tome da se prema djetetu čim je više moguće pristupa pozitivnim i poticajnim stavom.  

Kako uspješno slušati djecu? 

Kada je riječ o slušanju djece, postoji nekoliko razina reakcije na govor djeteta, a razlikuju se po količini uloženog truda. 

1. Zabrana govora 

1. Dopuštanje govora, ali uz ignoriranje od strane roditelja 

1. Pretvaranje roditelja da sluša djetetov monolog dok radi nešto drugo 

1. Selektivno slušanje – samo onoga što se roditelju učini važnim 

1. Istinsko i pozorno slušanje uz trud da razumije sve što dijete kaže 

Autor (Scott Peck) navedene podjele tvrdi da je kod manje djece učestala „bujica“ riječi, koju je u nekim okolnostima potrebno zaustaviti ili pak roditelju nije moguće ostvariti istinsko slušanje. Umjesto razgovora na samo jednoj navedenoj razini, smatra da je potrebno naći ravnotežu između ovih reakcija ovisno o okolnostima situacije i prepoznatoj potrebi koju dijete tada ima. Primjerice, ponekad dijete želi samo provesti vrijeme s majkom dok kuha ručak, ili pričati bez potrebe za uzajamnom komunikacijom i istinskim slušanjem.  

Ipak postoje i situacije u kojima im je potrebno istinsko slušanje i te je trenutke važno prepoznati i pružiti im pažljivog sugovornika. Dijete nakon ulaska u pubertet tražit će manje slušanja nego npr. šestogodišnjak, ali će tom slušanju biti potrebna veća usredotočenost i pozornost. 

Istinsko slušanje podrazumijeva ostavljanje svega drugog posla i posvećivanje onome što dijete govori. Osim konkretnih stvari koje priča ili koje ispituje, važno je obratiti pozornost ima li u pozadini nešto dublje od očitog. Primjerice, dijete može prije putovanja avionom ispitivati o podacima koliko se aviona godišnje sruši, no u pozadini se nalazi strah od toga da samo ne doživi nesreću. Kada prepoznamo pozadinski osjećaj ili brigu, korisno je dijete o tome pitati i razgovarati. 

Nadalje, neke od karakteristika istinskog slušanja su: 

• Ostvarivanje kontakta očima 
• Odmicanje onoga što bi moglo ometati 
• Izbjegavanje upadanja u riječ i prekidanje djeteta 
• Parafraziranje, odnosno ponavljanje drugim riječima kako je shvaćeno ono što je dijete reklo – tako može ispraviti pogrešna shvaćanja, ali i dobiva poruku da je saslušano 
• Reflektiranje osjećaja, odnosno imenovanje osjećaja koji se primijete kod djeteta čime ga se uči imenovati svoje osjećaje, ali i dobiva poruku da ga se razumije 
• Traženje pojašnjenja ili poticanje nastavka razgovora pitanjima otvorenog tipa 
• Dozvoljavanje djetetu da izrazi svoje potrebe, mišljenja i emocije 

Ako u trenutku kada dijete zatraži razgovor niste ga u mogućnosti održati, korisno je djetetu iskreno dati do znanja da imate sada neodgodivu obavezu, ali i dogovoriti kada ćete mu se moći posvetiti i saslušati ga te je dakako važno to vrijeme ispoštovati. Tako dijete uči biti strpljivo, ali i dobiva informaciju da vam je stalo do njega unatoč poslu kojeg obavljate. 

Za povezivanje obitelji i razvoj uspješne komunikacije, korisno je imati isplanirano vrijeme za razgovor s djecom, pojedinačno i/ili grupno, kroz organizirane sastanke ili opuštenije rutine razgovora npr. pod večerom ili prije spavanja. To može pomoći djeci u adolescenciji zadržati otvoren odnos s roditeljima. Iako adolescenti često ostavljaju dojam da ne žele razgovarati s roditeljima, u praksi često imaju potrebu za time koju ne znaju izraziti niti pokazati roditeljima ili se pak boje reakcije roditelje na pokušaj razgovora s njima.  

Neverbalna komunikacija roditelja  

Osim verbalnog oblika komunikacije postoji i neverbalni oblik. Neki od neverbalnih oblika komunikacije su: izrazi lica, položaj tijela, kontakt očima, geste, dodiri, distanca među ljudima i dr. U literaturi se u tom kontekstu spominje i paraverbalna komunikacija koja obuhvaća ton, visinu i boju glasa. Iako manje direktna od verbalne komunikacije, neverbalna komunikacija također igra veliku ulogu u komunikacijskom procesu te je važno u komunikaciji s djecom da oba oblika budu usklađena kako se ne bi slala dvosmislena slika koja može zbuniti djecu.  

Primjerice, ako kažete djetetu: „Reci što te muči, slušam te!“, a pritom vam pogled luta po kući koju trebate spremiti ili odgovarate nekome na poruku na mobitelu, verbalna i neverbalna komunikacija nisu usklađene. Kroz interakciju s vama dijete uči dešifrirati neverbalne znakove kao socijalnu vještinu zbog čega je važno da neverbalni znakovi prate izgovorene riječi i obrnuto.  

 

Za kraj, važno je napomenuti da su za uspješnu komunikaciju važni temelji koje roditelj uspostavlja od najranije dobi, stvarajući ozračje povjerenja, prihvaćanja, ljubavi i razumijevanja. Iako se ponekad dječje brige čine nevažnima, njima su velike i zato ih je potrebno uvažiti, kako bi odrastanjem, kada budu imali sve veće brige imali osjećaj da sa svojim roditeljima mogu razgovarati.  

Literatura: 

Brajša, P. (2003). Roditelji i djeca. Glas Koncila. 

Ferić, M., i Žižak, A. (2004). Komunikacija u obitelji-percepcija djece i mladih. Hrvatska revija za rehabilitacijska istraživanja, 40(1), 25-38. 

Fitness, J., i Duffield, J. (2003). Emotion and communication in families. Handbook of family communication, 473-494. 

Ginott, H. G. (2005). Između roditelja i djeteta. Lekenik: Ostvarenje. 

Longo ,I. (2010). Povezani s djecom. Alinea. 

Lukić, A. (2016). Verbalna i neverbalna komunikacija (Doktorska dizertacija, Sveučilište u Puli. Fakultet za odgojne i obrazovne znanosti). 

Mlinarević, V. (2022). Odgoj djeteta i komunikacija roditelja u suvremenim uvjetima. Nova prisutnost: časopis za intelektualna i duhovna pitanja, 20(1), 133-144. 

Pavlović, K. (2016). Komunikacija između roditelja i djeteta (Doktorska dizertacija, Sveučilište u Puli. Fakultet za odgojne i obrazovne znanosti). 

Pinjuh, K. (2015). Obiteljska komunikacija. Kultura komuniciranja, 4(4), 36-50. 

Riesch, S. K., Jackson, N. M., i Chanchong, W. (2003). Communication approaches to parent-child conflict: Young adolescence to young adult. Journal of pediatric nursing, 18(4), 244-256. 

Scott Peck, M. (2018). Put kojim se rjeđe ide: Nova psihologija ljubavi, tradicionalnih vrijednosti i duhovnog rasta. Mozaik knjiga. 

Zolten, K. i Long, N. (2006). Parent/child communication. Department of Pediatrics, University of Arkansas for Medical Science.