Što se događa u mozgu kada učimo jezik?

Skeniranje i neuroznanost pomažu znanstvenicima razumjeti što se događa u mozgu kada učimo drugi jezik. Učenje stranog jezika može nam povećati mozak. To su otkrili švedski znanstvenici kada su upotrijebili skeniranje mozga kako bi promotrili što se događa kada netko uči drugi jezik.

Ovo je istraživanje dio sve većeg korpusa znanja u kojemu se koriste tehnologije snimanja i mapiranja mozga u svrhu boljeg razumijevanja kognitivnih dobrobiti učenja jezika. Alati poput magnetske rezonance i elektrofiziologije, između ostalih, mogu nam sada reći ne samo trebamo li operaciju koljena ili imamo li nepravilan puls, nego nam otkriti i što se događa u našem mozgu kada čujemo, razumijemo i produciramo druge jezike.

Švedsko istraživanje uz pomoć magnetske rezonance pokazalo je da učenje stranog jezika ima vidljiv utjecaj na mozak. Mladi vojni novaci sa žicom za jezike intenzivno su učili arapski, ruski i dari, dok je kontrolna skupina studenata medicine i kognitivnih znanosti također naporno učila, ali ne jezike. Magnetska rezonanca je pokazala da su se određeni dijelovi mozgova ispitanika koji su učili jezike razvili, dok su strukture mozga u kontrolnoj skupini ostale iste. Jednako je zanimljivo da su ispitanici čiji su mozgovi narasli u području hipokampusa te onom području moždane kore povezanom s učenjem jezika imali bolje jezične sposobnosti od drugih, kojima se više razvio motorički dio moždane kore.

Drugim riječima, dijelovi mozga koji su narasli povezani su s time koliko su ispitanicima jezici bili lagani, a razvoj mozga je varirao u odnosu na uspješnost. Kako su istraživači naglasili, iako nije potpuno jasno što te promjene nakon tri mjeseca intenzivnog učenja jezika dugoročno znače, povećanje mozga zvuči obećavajuće.

Funkcionalno skeniranje mozga magnetskom rezonancom nam također može reći koji su dijelovi mozga aktivni tijekom određenih zadataka tijekom učenja. Na primjer, jasno je zašto odrasli izvorni govornici jezika poput japanskog ne mogu lako čuti razliku između engleskih glasova „r“ i „l“ (što im primjerice otežava razlikovanje riječi „river“ i „liver“). Za razliku od engleskog, u japanskom se „r“ i „l“ ne razlikuju kao odvojeni glasovi. Umjesto toga, jedna zvučna jedinica (koja se naziva fonem) predstavlja oba zvuka.

Kada su im predstavljene engleske riječi koje sadrže neke od tih glasova, istraživanje putem snimanja mozga je pokazalo kako je aktivirano samo jedno područje mozga govornika japanskog, dok su kod govornika engleskog bila aktivirana dva različita područja, svaki za po jedan jedinstveni glas.

Za govornike japanskog, učenje kako bi čuli i producirali razlike između dva fonema u engleskom zahtijeva ponovno umrežavanje određenih elemenata moždanog sklopa. Što se može učiniti? Kako možemo naučiti te razlike?

Rane studije jezika temeljene na istraživanju mozga pokazale su da govornici japanskog mogu naučiti čuti i proizvesti razliku između „r“ i „l“ uz pomoć softverskog programa koji uvelike naglašava aspekte svakog glasa po kojima se razlikuju jedan od drugoga. Kada su glasovi softverom bili modificirani i produženi, sudionici su mnogo lakše mogli čuti razliku između njih. U jednoj studiji, volonteri su naučili kako uspješno razlikovati glasove, čak i kada su ti glasovi bili predstavljeni kao dio normalnog govora.

Ovakva vrsta istraživanja bi naposljetku mogla dovesti do napretka u korištenju tehnologije u učenju drugih jezika. Na primjer, koristeći ultrazvuk poput onog koji se koristi da bi se budućim roditeljima pokazale osobine i kretnje njihovih beba u maternici, istraživači u artikulacijskoj fonetici uspjeli su objasniti učenicima jezika kako izgovoriti neki zvuk tako što su im pokazivali vizualne prikaze toga kako bi se njihov jezik, usne i čeljust trebali pomicati uz mehanizam protoka zraka te podizanjem i spuštanjem mekog nepca kako bi proizveli te zvukove. Ian Wilson, istraživač koji radi u Japanu, iznio je neke ohrabrujuće rane izvještaje studija ovih tehnologija. Naravno, istraživači ne tvrde da bi ultrazvučni uređaji trebali biti uključeni u regularni inventar učionice za učenje jezika, no spretni softverski inženjeri počinju smišljati načine kako da iskoriste ovo novo znanje kroz sjedinjavanje skeniranja i mapiranja i najnaprednijih aplikacija za učenje jezika.

Kara Morgan-Short, profesorica na Sveučilištu Illinois u Chicagu, koristi elektrofiziologiju u ispitivanju unutarnjeg rada mozga. Ona i njeni kolege podučavali su učenike jezika umjetnom jeziku – minijaturnom jeziku koji su sastavili lingvisti za testiranje tvrdnji o mogućnostima učenja jezika na kontrolirani način.

U njihovom eksperimentu, jedna je grupa volontera učila kroz objašnjavanje pravila tog jezika, dok je druga grupa učila uranjanjem u jezik, slično tome kako učimo naše materinje jezike. Iako su svi njihovi sudionici učili, moždani procesi u grupi koja je bila uronjena u jezik bili su najsličniji onima izvornih govornika. Zanimljivo, do šest mjeseci poslije, kada nisu mogli biti izloženi tom jeziku kod kuće budući da je jezik umjetan, ti su učenici svejedno dobro prolazili na testovima, a njihovi su moždani procesi postali još sličniji onima izvornih govornika. U studiji koja je uslijedila, Morgan-Short i njeni kolege pokazali su da su učenici koji su pokazali osobit talent u pamćenju sljedova i uzoraka učili gramatiku posebno dobro kroz uranjanje. Morgan-Short je rekla: „Ovo istraživanje temeljeno na mozgu govori nam ne samo da neke odrasle osobe mogu učiti kroz uranjanje, poput djece, nego da bi se individualnim odraslim polaznicima mogli naći optimalni konteksti učenja koji im odgovaraju“. Istraživanja pomoću snimanja mozga bi naposljetku mogla pomoći da krojimo učenje jezika prema našim kognitivnim sposobnostima, tj. otkriti nam učimo li najbolje kroz klasičnu poduku koja stavlja naglasak na pravila, uranjajući u zvuke nekog jezika ili možda jednim načinom pa zatim drugim. Na koji god način učimo, ovo nedavno istraživanje temeljeno na mozgu donosi dobre vijesti. Znamo da ljudi koji tečno govore više od jednog jezika imaju bolje pamćenje, više su kognitivno kreativni i mentalno fleksibilniji od ljudi koji govore jedan jezik. Kanadske studije otkrivaju da se Alzheimerova bolest i početak demencije kasnije dijagnosticiraju kod bilingualnih nego kod monolingualnih ljudi, što znači da nam znanje drugog jezika može pomoći da ostanemo kognitivno zdravi i u vrlo kasnoj dobi.

Ohrabrujuće je i to što dobrobiti bilingualizma vrijede i za one koji nisu učili druge jezike kao djeca. Istraživači na Sveučilištu u Edinburghu ističu da „milijuni ljudi diljem svijeta stječu drugi jezik kasnije u životu: u školi, na fakultetu, na poslu ili kroz migracije i brak“. Njihovo istraživanje, s 852 sudionika, jasno pokazuje da je poznavanje drugog jezika prednost, bez obzira na to kada se uči.

Alison Mackey je profesorica lingvistike na Sveučilištu Georgetown i Sveučilištu Lancaster.

Izvor: http://www.theguardian.com/uk