Helen Doron Early English – iskustvo mame

Pročitajte priču mame koja je sa svojom sedmomjesečnom djevojčicom krenula na rano učenje engleskog

Za Helen Doron metodu i centre čula sam u Zagrebu, iz medija, zaintrigirala me ideja Baby English i slučajno sam saznala od prijateljica da se otvara centar u Zadru. Nismo bile na oglednom satu jer smo imale male prijateljice koje su već išle u Helen Doron u Zagrebu pa smo odlučile da idemo i mi i da ćemo ići sve dok Lola bude željela ići. Pritom, moram naglasiti da je rečenica: „Lola ide na engleski“  uglavnom izazivala podsmijeh, prijezir, a katkad i zgražanje, upućeno kako meni kao majci, tako i školi i metodi:

„Prerano si počela s aktivnostima, pretjeruješ.“

„Bezveze opterećuješ dijete, ona to ionako neće shvatiti i razumjeti.“

„Ne mogu vjerovati da i ti vjeruješ u to.“

„Nemoj biti žrtva marketinških trikova.“  i sl.
No kako nisam jedan od onih roditelja koji brinu o tome što drugi misle, a k tome kao profesor španjolskog jezika znam dosta o teoriji usvajanja jezika, a i o marketingu, bila sam ustrajna u svojoj odluci i to iz vrlo jednostavnog razloga: svidjela mi se ideja!

Prvo, to da uopće postoji neka kvalitetna aktivnost za mame i bebe – ne djecu, nego bebe. Za one koji ne znaju, ili nikada nisu razmišljali o tome, djeca mlađa od 3 godine nisu ciljana publika nijedne društvene aktivnosti, za njih postoji vrlo malo cijenom prihvatljivih igračaka, kazališne predstave za tu dob su vrlo rijetke i gotovo da ne postoje, bebe se ne mogu ljuljati u parku iako se obožavaju ljuljati jer su ljuljačke za bebe s ogradom i naslonom znanstvena fantastika, igraonica u gradskoj knjižnici je prekrasna, ali nezgodna za puzanje, pilates za mame i bebe je u nekim čudnim jutarnjim terminima, uglavnom za mame na porodiljnom.

Drugo, aktivnost je namijenjena roditeljima i bebama. Znači, ne radi se o metodi „brigo moja, prijeđi na drugoga“ nego je riječ o tome da se roditelj i dijete druže i još više zbliže.

Treće, čitajući o metodi, znala sam da ćemo ondje sigurno naučiti neke nove pjesmice i inspirirati se nekim novim zabavnim idejama. To mi je bilo iznimno bitno, osobito u preduga i vjetrovita zimska poslijepodneva u kojima smo osuđeni na četiri zida i kada su i najslađe bebe nemoguća misija.

Četvrto, moja beba ovisnica o rutini steći će naviku da se jednom tjedno u neko određeno vrijeme nekamo ide i sigurno će biti oduševljena.
Peto, tamo će biti i neke druge bebe, tamo ćemo sigurno steći neke nove prijatelje.

I tek najzad, taj engleski. Čak i da nimalo ne vjerujem u metodu, mislila bih: „Makar ništa ne naučila, ne može joj odmoći“.

Škola nas je oduševila na prvi pogled. Odlična lokacija, parking, lift za kolica, svijetao, velik, prozračan i šaren prostor s kućnim redom, čisto, baby proof & friendly, idealno za puzanje, tepih otporan na slinu, bljuckanje, padove, udarce i sl. te gomila predivnih rekvizita od kojih smo neke imali i kod kuće, što je doprinijelo da se Lola na engleskom osjeća kao doma. Oduševila nas je i učiteljica i njezin srdačan, zabavan i nenametljiv pristup bebama i djeci, bile smo i više nego zadovoljne uvjetima i tako je Lola upisana na engleski kao službeno najmlađa polaznica u zadarskom Helen Doron centru, jedina ispod godine dana starosti, zbog čega je krenula u grupu s dečkima koji su svi bili oko godinu dana stariji od nje.

Lola je imala točno 7 mjeseci, još uvijek nije puzala, a svi drugi dečki su već hodali i trčali. U početku mi je bilo žao što može samo sjediti i gledati, no s druge strane me oduševilo što su aktivnosti predviđene i za djecu koja ne hodaju, npr. kod koreografije koju djeca izvode postoji i koreografija za roditelje s bebama u naručju.

Metoda je lako idejno prepoznatljiva: često oslovljavanje imenom, brojna ponavljanja, često odobravanje i pohvale, mnoštvo raznolikih aktivnosti različite dinamike koje traju kratko i vrlo se brzo izmjenjuju te nekoliko „pauza“ u vidu „mirnijih“ aktivnosti koje služe za smirenje. Također me oduševilo što su aktivnosti namijenjene i roditeljima, odnosno što je njihova prvotna svrha interakcija između bebe i roditelja, tj. da se „samostalne“ aktivnosti ravnomjerno izmjenjuju s aktivnostima u kojima je dijete, bez obzira na učitelja, rekvizite i djecu koja ga okružuju, usredotočeno na roditelja.

Bez obzira na sve, smatram da velik dio uspješnosti počiva na učitelju, njegovom pristupu i prije svega ljubavi prema djeci. Taj posao ne može raditi osoba koja ne voli ili ne razumije djecu niti netko tko ne poznaje razvojne faze, osobito kod vrlo malih beba.
Na primjer, u dobi od 7 mjeseci Lola je bila mirna princeza kojoj je svaka aktivnost bila zanimljiva taman onoliko koliko je trajala, dok su dečki prilično teško podnosili prekide aktivnosti i prelazak na nešto novo. Nakon nekoliko mjeseci, dečki su se naučili nositi s tim, a Lola je ušla u fazu u kojoj bi svaki prekid aktivnosti redovito popratila s negodovanjem i plačem. U takvim je situacijama ključna bila uloga učitelja, brzina kojom je teacher bila sposobna zamijeniti aktivnost novom i ponovno motivirati djecu za nove igračke, pjesmice i zadatke. Isto vrijedi i za ispade bijesa i potencijalno negativne i nepredvidive situacije u grupi, koje su sve bez iznimke „riješene“ brzo, učinkovito i na zadovoljstvo svih.

Također, silno me se dojmio individualni pristup svakom djetetu i to na više razina. Prvo, bebe u toj dobi lako mogu učiti od drugih beba (npr. u lekciji drink Lola je po uzoru na druge bebe počela piti vodu iz bočice u dobi od 10 mjeseci!), no nemaju veliku potrebu za socijalizacijom zbog čega mi se dopalo to što svi dobiju svoju igračku/rekvizit, a zajedničke aktivnosti se uvode tek u drugoj polovici tečaja kad bebe osvijeste da pripadaju nekoj uigranoj skupini.

Nadalje, Lola ne voli aktivnosti s vodom niti one u kojima se provlači kroz tunel, međutim, nije doživjela neodobravanje nego je poruka koju je dobila bila: „Ako želiš, možeš se igrati“ i drugi ili treći put se igrala i ona.

Konačno, svi su roditelji bili oduševljeni Božićnom predstavom u Kazalištu lutaka koju je škola poklonila svojim polaznicima kao i trima rođendanskim proslavama koje su organizirane u školi.

Što se „domaće zadaće“ tiče, CD-e smo u početku po preporuci slušali svaki dan, u pozadini, dok bi radile neku drugu aktivnost, međutim, kasnije smo ih prilagodili Lolinim željama. Ona naime izrazito ne voli pojedine recitacije, ali zato obožava slušati pjesmice. Uglavnom smo pratile ritam nastave, iako Lola ima nekoliko svojih omiljenih pjesmica koje se redovito slušaju na repeat, a pjesmicu Waving i danas, godinu dana poslije, slušamo ama baš svaki dan ili ju Lola „pjeva“ a capella.

Kao majka djeteta koje je završilo Baby’s Best Start tečaj u dobi od 7 do 16 mjeseci mogu potvrditi da metoda funkcionira. Ovaj je tečaj potvrdio i nepobitno dokazao jedan od mojih najizraženijih majčinskih instikata: male bebe razumiju sve, to što ne mogu pokazati i dokazati da razumiju, to je nešto sasvim drugo i za to treba imati strpljenja.

Primjerice, pjesmica Uppity, Uppity, Up nalazi se na CD1 koji se sluša otprilike od rujna do studenog. Koreografija za bebe koje ne hodaju sastoji se od toga da ih roditelji podižu u zrak. Djeca koja hodaju obično sama znaju pokazati up and down. Kasnije je prilikom „ponavljanja gradiva“ uveden rekvizit ribbons – vrpce na štapiću kojima su djeca pokazivala up and down. Za sve je to Lola bila premala i plesali su uglavnom mama i tata. Oko Božića (dob: 10 i pol mjeseci) netko joj je dao slamku s resama koju je rado žvakala i koja je postala dio igrački. S 14 mjeseci, kad je već stabilno hodala, ali nije govorila, jednog je dana samoinicijativno, bez CD-a i poticaja, uzela tu sažvakanu slamku, digla je u zrak i rekla: „Up, up, up…“

Nadalje, Lolu čuva dadilja koja govori otočkim dijalektom i pribor za jelo zove drugačije nego što ga zovemo doma. Lolu to zbunjuje pa ona vilicu zove fork. To je riječ koju nikad nije čula od mene jer doma ne govorimo engleski već ju je bez ikakve sumnje „usvojila“ na satu. Konačno, u dobi od godine dana na nastavi je razumjela i odgovarala na naredbe kao što su: Give me your hand, Look at me, Where are you? i sl.

Najzad, danas Lola ima 19 mjeseci i pohađa tečaj Fun with Flupe za djecu od 2 do 4 godine. Slušamo CD i gledam crtić, opet na repeat. Paralelno slušamo, kako nam dođe, sva četiri CD-a s BBS-a, ali samo pjesmice jer kako sam ranije spomenula, Lola ne voli slušati recitacije kod kuće. Što nastavak ove priče čini još bitnijim: Lola sjedi na podu, „razmišlja“ i dodiruje stopala. Pitam je: „Što radiš?“, a ona odgovara: „Hand to foot“ što smo zadnji put recitirali na satu i doma dok još nije ni hodala!

I sasvim na kraju, Lola sama slaže kocke na podu, bez CD-a i u tišini pjeva pjesmicu Stacking. To zvuči ovako:

Stacking stacking stackin aaaaallll…
Blocks…
One two three…
Five six… higher higher
Nine… what a tall tower…
(uzbuđenje)
And fall doooown…
Pri čemu sruši kockice. Kad snimim video, priložit ću ga kao dokaz, za one koji ne vjeruju!

Eto, to je naša Helen Doron priča smile

dr.sc. Ivana Lončar

Zamjenska slika
helendoronUrednik

Kategorije

Prijavite se na newsletter
Upisi
Koristimo kolačiće

Korištenjem naše web stranice potvrđujete da prihvaćate našu upotrebu kolačića. Ovdje možete saznati više o tome kako ih koristimo.

Više o kolačićima